Fusce quis ex tincidunt, posuere lacus maximus ipsum suspendisse scelerisque elit ut nunc aliquam a pretium lacus tempor phasellus gravida nibh et molestie semper. Nam dignissim, tellus non eleifend rutrum turpis nulla pharetra dolor eu suscipit sapien neque non turpis. Fusce dignissim sodales arcu, quis vehicula sem dignissim non donec molestie posuere dignissim. Cras vel arcu libero.

Vivamus ex enim, euismod porttitor arcu sagittis, bibendum interdum enim. Vestibulum ante ipsum primis in faucibus orci luctus et ultrices posuere cubilia Curae; Pellentesque sollicitudin erat et lectus consectetur, non mattis metus vehicula. Maecenas tristique commodo augue sit amet rhoncus.

Nunc eu laoreet ex, quis elementum felis. Etiam maximus risus id magna consequat, non varius tortor bibendum. Phasellus elit neque, laoreet nec facilisis id, sagittis vel nisi. Duis vel consequat neque. Donec eget bibendum elit. Morbi tristique rutrum ex. Vestibulum a nulla ante. Morbi sodales, lacus eget tempus pulvinar, mi tortor pellentesque arcu, at pellentesque diam sem dignissim

Details

Area size: 200 sq ft Land size: 230 sq ft Bedrooms: 2 Bathrooms: 2 Garages: 1 (2 auto) Year built: 2012 AC: Ceiling Fans, Central ACRES: 0.16 ACRES SOURCE: Assessors AP #: 374-493-13 APPLIANCES: Dishwasher, Freestanding Gas Range, Garbage Disposal, Microwave BATHROOM DESCRIPTION: Stall Shower BEDROOM FEATURES: Main Floor Master Bedroom CROSS STREETS: Lincoln and Anchor DINING AREA: Family Kitchen

Features

Google map

Contacts

Jessica BrownView all my offers
Free agent
Etiam metus ante, interdum sit amet eleifend et, fringilla et ex. Maecenas condimentum, velit eget tempor mattis, nunc erat consequat libero, vel maximus odio tortor scelerisque erat.
123, Main Street, Chicago IL
Contact Jessica Brown

Leave a comment

...
Mora da u Rastovcu ima prozor u gori. Kroz koji more gleda u Rastovac, kroz koji Rastovčani gledaju more. Špilja-školjka na koju se slušaju. Jer da se ne vide i ne čuju, zar bi u Rastovcu onako rasle i rađale masline? Zar bi toliko mora i ulja bilo u očima rastovačkih i zagvoških cura?
Vele da je rastovačko ulje melemno: živi tekući melem, i da se može livati u otvorene rane. Zadnji rastovački mlin čuva, kraj svojih nogu drži Gospa od zdravlja. Ulje svjetlilo pred Gospinom prilikom, na siniji, u zelju. Iz zdjele, zlatnozeleno, obasjavalo nad zdjelu nagnuta lica. Zlatnozelena uljna slika digla se nad Rastovac, nad Bijakovu, i upisala među zvijezde. A lica se prosula u zemlju, iz ruku ispale žlice. Bukove, iz Bijakove.
Zagvoške grčko-ilirske kacige bile nalivene rastovačkim uljem. U rastovačko ulje potopljena dva mača i tri koplja.
Branimir Bulić, veterinar sreza Imotskoga, 17. veljače 1928. piše don Frani Buliću, direktoru arheološkoga muzeja u Splitu: “Danas sam Vam poslao po šefu državne Bakt. stanice u splitu Gosp. dr. Škariću dvije kacige i dva štitića za ruke (ne znam iz kojega vijeka) koje je našao dne 5. ovog mjeseca. Stjepan Dedić Matin iz Zagvozda prekopavajući zemljište Gradac u Zagvozdu pod Biokovom niže stapina duba. Dedić je našao još i dva mača i tri koplja...”
Na istom Gradcu stećak, na stećku iskresana jabuka. Narod ga zove: Stećak-jabuka.
Nad srednjovjekovnim Zagvozdom, na Golubinčini, biljeg-Vukov greb, bogato ukrašen stećak-sljemenjak. Nigdje gušće mjesečine od one što se niza nj slijevala. Vuku, u greb.
Ime mu doletjelo iz staroga vijeka. Zagvozd prvi put spomenut 533. godine na crkvenom saboru u Solinu. Zvao se kao i sada, samo latinski: Montanense. U Zagvozdu se govorilo latinski, u Bijakovi, na stajama, kod koza - ilirski. Po dolasku Hrvata: u hiži i u gvozdu hrvatski, u crikvi staroslavenski. Zagvozd zauvijek ostao vjeran hrvatskome biskupu, onom što je visoko nad Split podigao brončani prst.
Hrvatski glagoljao, pisao glagoljicom. Zagvoški popi glagoljaši rabili svatri hrvatska pisma: glagoljicu, latinicu i ćirilicu.
U Zagvozdu prutale čuvene glagoljaške loze. Don Jozip Petrović Pipličić 1799. piše makarskom biskupu Blaškoviću: “...Nego ovo govorim: dvista godinah ima da od moje kuće nije redovnik pomanjka; i vazda su bili težaci isukarstova vinograda...”
Pipličina loza rasla pod Orljačom, u zavjetrini i pitomini, uzvijala se uz Orljaču, o kapelu svetoga Mihovila vješala grozde.
Po prostranom Zagvozdu loze, kostele, murve. Junački Tomičići, brojni Čaglji, plemeniti Bartulovići, mudri Krište. Alagići na Kičeru, na pećini. Pećina pretpovijesna nastamba. U njoj čele i Čelani. usred sela višestoljetna kostela. Pod njom hladuje i skladuje cijelo selo. Čelani kovači i pčelari. Mačeve kalili u tri bunara, što su i danas britki i bistri. Prekovali se u Suliće, Mušure, Stape. Bartulovići starohrvatski plemići. Bijakovski stočari. Andrija Bartulović bio zamjenik Martina Pavlovića Zažapca, zapovjednika sve zemlje između Cetine i Neretve. Strijeljaše ga Francuzi 1810. u Šibeniku, na poljani. Pomorac Frane Bartulović zavjetova se u oluji darovati zlatan lanac svojoj zagvoškoj Gospi. U Zagvozd donese prvu hrvatsku zastavu. U nju umotan ode na onaj svijet. U obitelji Tome Bartulovića čuva se njegova mornarska matrikula. Najstariji, najviši i najzeleniji Zagvožđanin: Stapin dub.
Kad je sva Imota, osim Vrdola, imala samo jednu, Stipanjsku u Gorici, Zagvozd imao tri crkve. Tri kamene arke vezane za tvrdu bijakovsku stinu: Veliku Gospu, Sveti Križ i Sve Svete. Svetri podignute, “ukrašene svim uresima, zvonima i raznim slikama, što je kupljeno za veliku svotu novaca,” u prvoj polovici sedamnaestog stoljeća, u nevjerojatno kratku vremenu od svega tridesetak godina.
Tko Zagvozdu dade tolike dukate: za zidanje, slike i zvona, mita i dozvole? Samo za jednu kaznu platiše 1.500 dukata! Ali zato makarski biskup Nikola Bijanković 1715. godine s ponosom piše u Rim: “Ovo je selo jedinstveno i neobično i po tome što jedino u Otomanskom Carstvu ima tri crkve.” Velika Gospa sagrađena je prije 1630. godine. Od žestaca kamena, u žestici drači. Po dozvolu Stipan Tomičić putovao u carigrad. Pred glavnim oltarom grob đakona Petra Milića, dvadesetogodišnjega mladića, koji pogibe na dobrinču, u borbi s Turcima. Za njegovu sasječenu mladost, svake godine pri kraju travnja, tri dana pred crkvom cvate perunika. U crkvi dva Rakina oltara. U zvoniku na preslicu dva zvona. Zvono zvano Sveti Ivan, izliveno 1720., najstarije u Imoti.
Turci s župske crkve u Zagvozdu 1686. godine “skinuli zvona i bacili u jedan ponor, gdje bi i sada morala biti.” Zvone u donjoj, vilinskoj Imoti. U Svetom Križu najstarija imotska slika, oltarna pala iz šesnaestoga stoljeća. Ne zna joj se slikar, zna njegov slikarski dar. Ukus rastovačkih kozara, lozara i maslinara i njihovih glagoljaških duhovnih pastira. Svi Sveti, najmanja i najmlađa zagvoška arka, sagrađena među stećcima, na prastarom svetom mistu, s kojega se najbolje vidi Bijakova, hrvatskom ćirilicom kazuje svoj početak:
Mi fra Pava Posilović iz
Glamoča biskup skradinski
posveti carkvu i otar ovi
na poštenie svih svetih
i posvetilišta postavi svetih
mučenikah kako e u otaru
upisano na 1644. sična na 20.
“Natpis sadržajem, pismom, jezikom, stilom i punim datiranjem jest najopširniji, najljepši i najznačajniji hrvatski natpis u Zabiokovlju, koji ima i šire kulturno i nacionalno značenje “- veli dr. fra Karlo Jurišić, pred kojim se natpis ispovjedio.
Crkvica Svih Svetih, u sjeni stoljetnih čempresa i vitkih zvonika nove zagvoške katedrale, ne gubi svoj sjaj. Sjaj stare svetinje i staroga srebra.
Kapela Svetoga Mihovila na Orljači obnovljena 1899. Gradili je Tomičići, Kurtovići, Piplice, Buljubašići. Bariša se Piplica zavjetovao na Orljaču na leđima iznijeti vas kamen. Kad se zameću gradonosni oblaci, Sveti Mihovil iz Krnja poteže mač: brani Dobrinče, Zagvozd, Grabovac, Medov Dolac.
Velikoga rata od Kandije (1645. - 1669.) razligala se brda i doline, ponajviše, dakako, tvrda Bijakova, od pivanja i popivanja zagvoških junaka. Pred njima bitke i pjesme začinjao Juras Veić, čiji se mač šćavon još čuva u Franjevačkom samostanu u Imotskomu. Uspomenu na Jurasa čuva zidina Jurasovina kod Dedića kućâ u Rastovcu. A uspomenu na fra Pavla Šilobadovića, kroničara istoga rata i prvog imotskog pisca, čuva brdo Šilobad iznad Kurtovićâ.
Senj je kameni, Zadar pleteni, Split pribili, Zagvozd vilinski. Vilinskim ga nazivlju i dva primorska pjesnika, Kačić u osamnaestom i Kaer u devetnaestom stoljeću. Tko je jednom s osamnaest, s devetnaest godina gledao zagvoške djevojke kako se kod Svih Svetih, o Svisvetim, kad zriju kostele, skupljaju pod kostelama, a zjenice im crnje i krupnije od kostela, taj za cio život zapamti zašto je Zagvozd nazvan vilinskim.
Pjesnik, povjesnik, etnolog, estet, don Petar Kaer jedanaest je godina bio svećenik u Imoti: od 1871. do 1876. u Krstaticama, od 1876. do 1882. u Zagvozdu. Među mnogima, tu ga posjeti pjesnik fra Ivan Despot: “Kroz razgovor stigosmo popodne u Zagvozd i odsjedosmo kod našega dičnoga Kaera. - Lijepo se taj čovo drži. U Zagvozdu naći gospodski uređenu kuću, u ljutoj nevolji naći gospodskih kanapeja, izmreškanijeh zavjesa, prostrtijeh sagova, zlatnih ogledala, pa krasnih veduta, pa što je štogod, velebogatu knjižnicu - to te veseli, to te preporađa.
Prima nas najsrdačnije. Objedujemo i pospavamo... Smrklo se i evo nas u rasvietljenoj dvorani. Hoće domaćin goste da zabavlja. - Vadi iz ormara breme išaranih karata. Kad evo iz druge iznosi flaut! Flaut u Zagvozdu! Flaut! Stao da cijuka Mazurka La rosa, pa drugu Una lagrima, pa treću, četvrtu i nije loše, vjeruj ti meni...” (Fra Ivan Despot: Put na Biokovo, 1879.)
Nisu u Zagvozdu samo zavijali vuci i rasla žestica drača. U drači, u veljači, cvala i mirisala ljubica. U devetnaestom stoljeću, o kalandori, među vučjim urlicima čula se flauta don Petra Kaera.
Post scriptum
Pisac ovih redova jednu je godinu svoga života (reklo bi se: najljepšu, dvadeset i prvu) bio Zagvoždjak, u Zagvozdu. Jesen i zimu uho prislanjao uz Bijakovu, slušao more. Proljeće i ljeto zaglédao se u plitvine i bunare i u djevojačke oči. Udisao kadulju i peruniku, pisao pjesme. Modra sjena velike sredozemne planine pala je u Zagvozdu u njegovu pjesmu i krv. Osjenila ga. Ruku prebacio preko planine, pa je kroz cio život i kroz sve svoje knjige prošao držeći se Bijakove. Napajajući se Zagvozdom. Čudotvornom vodom iz zagovoških bunara na kojima je mitska i poetska Asanaginica umivala lice i češljala kose, Asanaga pojio svoje junačke konje. Nad bunarima, ispod crkve Svih Svetih, stajala njegova kula. Ispod kule prošli svati imotskog kadije: odraz im zauvijek ostao u bunarskoj vodi.
Dok ti pišeš ovaj post scriptum svom desetogodišnjem tekstu, orijaški strojevi, bageri i buldožeri, ispod sridnje gore, od Bartulovića do Šuvarovih kuća i dalje, preko Milićâ i Radićâ, Župe i Rašćana, pišu post scriptum tisućugodišnjem Zagvozdu, vrdolu i Zabiokovlju. Blistavom autocestom spajaju Zagvozd i Zagreb. Preko Zagvozda hrvatsko srce i dušu, Zagreb i Dubrovnik. Zagvozd i Zagreb prvi put se sastadoše 1636. godine u izvješću što ga Svetoj Stolici posla makarski biskup Bartul Kačić. Kad biskup, greškom ili u vidovitu nadahnuću, Zagvozd nazva Zagrebom.
U naše dane, Zagreb i Zagvozd sastaju se svakoga srpnja i kolovoza, na kazališnoj smotri Glumci u Zagvozdu. Zagreb Zagvozdu i cijeloj Imoti pokaže i podari scensko bogatstvo glavnoga grada, Zagvozd Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj uzvrati bogatstvom srca i uma.
Za godinu-dvije-tri, dogodit će se još jedno čudo. Pred Zagvozdom će se otvoriti planina. Iz primorja u Zagvozd stoljećima izlazile primorke: smokve, masline, djevojke. Sad će izaći more. More u Zagvozd, Zagvozd k moru. Neće više preko Bijakove, nego kroz Bijakovu. Ispod Svetog Ilije, kroz tunel koji će nositi Ilijino ime. Na koji će Zagvozd progledati na more. Za jesenskih jugovina more izvoditi u Imotu. Postati uzmorskim mjestom.

Petar Gudelj

This will close in 0 seconds

...

Kako Zahvaliti Ljubi i Brani, dvojici braće?! Dva instrumenta, a jedan glas i jedna velika duša. Velika ko Imotsko polje. Dva prijatelja naša. Poljičani a Zagvožđani. Ajde ti to razumi! Ali mi razumimo. Bez njih bi sve bilo drugačije. I ne tako dobro.

Kako objasniti novinarima, gostima i svima koji to pitaju da se ulaznice ne naplaćuju, da na festivalu nema nikakvih nagrada, da mjesto koje nema ni hotela ni motela na spavanje primi više od stotinu ljudi u jednoj noći, kako objasniti da se cijela logistika festivala svih ovih deset godina radi volonterski…?

Kako objasniti najpoznatiju ribarsku noć u Dalmaciji, bez kapi mora u blizini?! Pripremljenu sa srcem, srcem velikim i dubokim kao bunar.

Kako objasniti da je Zagvozd jedino mjesto na svijetu koje je glumcima posvetilo trg!? TRG GLUMACA! Rođo moj! I to kakav trg! Velik, kameni, osvjetljen, a na njemu spomenik. Da staneš pa gledaš.

Kako objasniti pojavu i redovite dolaske splitskih i drugih trendsetera i ljudi koji vole biti viđeni na važnim mjestima, u Zagvozd?! Kako objasniti svrstavanje Zagvozda, već dugi niz godina, među najvažnije kulturne i turističke destinacije u Hrvatskoj?!

Kako zahvaliti mojima Anti, Nedi, Marku, Vanji, Mihaeli, Marini, Nikolini i Zorani na svemu?! Od prvoga dana pa do danas! Ponosim se njima!

I na kraju, kako objasniti ponos koji osjetimo kad pred prepunim trgom u Zagvozdu igraju i velike ansambl-predstave, i monodrame, i koncerti, i off programi: Klupko, i Hamlet u Mrduši Donjoj, i Zijah Sokolović, i Pređo, i Gregurević, i Nosi nas rijeka, i Zovko, i Nemoćnik u pameti, i Hamlet, i Romeo i Julija, i Skupština, i Boris Dvornik, i Ribarske svađe… pa onda Lado, i Tamburaški orkestar HRT-a, i Tedi Spalato, i Nostalgija i Stefanovski i Boško Petrović i Los Caballeros i Divas i Cesarice, i Zvonko Bogdan, i Nina Badrić, i –ani, i Sandra…?!

Možda ne treba, ni opisivati ni objašnjavati, ni zahvaljivati, jer to smo učinili puno puta svih ovih godina. Jednostavno treba te lijepe trenutke pohraniti u neki mali škafetin u nama, gdje se čuvaju uspomene. I s tim uspomenama bit ćemo bolji ljudi. Svatko od nas koji je imao priliku biti dijelom događanja u Zagvozdu posljednjih deset godina nosi u sebi te trenutke, lijepe i posebne.

Stjepan Radić davno je rekao: “Kad si učinio sve što si dobra za svoj narod učiniti mogao, ispunio si samo svoju dužnost, i ne traži za to nikakvu posebnu nagradu.” Svi s ponosom ispunjavamo tu dužnost!

Čovjeku je, kako kažu, malo potrebno da bude sretan. A siguran sam da smo mi unijeli malo sreće u živote ljudi koji hrle na programe u Zagvozd. Kazalište samo po sebi to radi, a još kada se dogodi među ovim ljudima i u ovoj atmosferi, ono oplemenjuje ljude i čini ih boljima.

Naš prijatelj Darko Ćurdo sigurno sa zadovoljstvom odozgo gleda na nas tijekom ljetnih mjeseci i, skicirajući ugljenom neki nebeski reflektor, krilo od anđela ili pehar dopola napunjen vinom, u ruci nekog veselog sveca sklonog umjetnicima, uz Tinove stihove viče: “Živjeli!”

O susretima je do sada objavljeno više od 2 500 novinskih članaka i stotinjak radio i TV priloga. Glumci u Zagvozdu uvršteni su među deset najboljih i najoriginalnijih projekata jugoistočne Europe. Zagvozd je postao sinonim pozitivne energije i dobrog druženja.

I na kraju hvala Zagvozdu koji mi je uvijek, i na životnom i na umjetničkom putu, bio vječna inspiracija i utočište, zbog čega nikada nisam zaboravio rečenicu pokojnoga Stipe Šuškalova: “Što god radio u životu, nikad nemoj zaboravit odakle si poša.”

Vedran Mlikota

This will close in 0 seconds