uloge: Joško Ševo (Mate Arpun), Mate Gulin (Špiro Štrokalica), Ivo Perkušić (Krište), Franka Klarić (Žabeta), Jakov Bilić (Valerije), Ana Gruica (Marijana), Frane Perišin (Jere Panjkota/Geronimo Pannacota), Danira Gović (Veselka), Jasminka Antić (Đuro Zlošilo), Anđelko Babačić (Giusticio Moltovechio), Jere Svračak (Jovica)

redatelj: Zoran Mužić
autor: Marijana Nola (prema J.B. P Moliereu)
produkcija: Šibensko kazalište
scenograf: Branko Lovrić Caparin
kostimograf: Sara Lovrć Caparin
skladatelj: Sanja Vrančić
koreograf: Zorana Mihelčić
asistent režije: Matea Šarić
vrsta programa: drama

Kad se Molierovi likovi i priča iz klasicističke Francuske, uz pomoć Marijane Nole, presele u Šibenik 19. stoljeća, onda i Škrtac postane – Škrtičina.

Priču o škrtom starcu koji pronalazi blago i opsjednuto ga skriva sumnjajući u sve oko sebe, proslavio je rimski komediograf Plaut u svojoj Aululariji. Njome je inspirirao jednog od najpoznatijih francuskih pisaca, Molierea, ali i našeg Držića koji piše komediju Skup.

Moliereova verzija donosi priču o starcu Harpagonu, gramzljivom i škrtom lihvaru, koji novac stavlja ispred sreće vlastite djece; sina Cleantea i kćeri Elise. Cleante je zaljubljen u siromašnu djevojku Marijanu koju Harpagon želi za sebe dok je sinu namijenio udovicu. I njegova kći Elise ima ljubavnih problema; zaljubljena je u Marijaninog brata Valerea, a otac je prisiljava da se uda za starog Anselma. Elise i Cleante uz pomoć Valerea i svojih vjernih slugu nastoje spriječiti nametnuta vjenčanja. Kroz brojne zabune, obrate u radnji i duhovite dijaloge pratimo odnose među likovima sve do očekivanog happy-enda u kojem svatko dobiva ono što je htio. Siromašni Marijana i Valere otkrivaju da im je otac bogati Anselmo koji pristaje platiti dvostruku svadbu. Cleante ženi Marijanu, Elisa se udaje za Valerea, a Harpagon, neizlječivi škrtac, dobiva natrag svoje blago.

Kako sama autorica kaže, za adaptacijom je posegnula jer, kao i sve Molereove komedije i ‘Škrtac’ kao da odolijeva zubu vremena i na čudesan način nikada ne gubi na aktualnosti. Razlog tome je što Moliere kritički oslikava tipičnost društvene sredine i ekstremnost određenih tipova ličnosti koji se mogu pronaći u svakom društvu.

Moliere traga za onim što je zbiljski svojstveno čovjeku i istovremeno izbjegava površno ocrtavanje i shematiziranje, kao i ton dnevne kronike zbog kojeg bi dramskog djelu prijetilo zastarijevanje.

Moliere je u ‘Škrtcu’ posve odgovorio imperativu vremena u kojem se nalazio, a nije ni slutio da će i nekoliko stoljeća kasnije, u svijetu koji se okreće oko novca, njegovi likovi moći biti ponovo oživljavani kao apsolutni suvremenici.

Šibenska adaptacija Moliereove komedije ne uključuje samo jezičnu, već i kulturno-povijesnu lokalizaciju, pa likovi nisu samo promijenili imena već i karakterne crte – pretvorili su se u ljude našeg podneblja i na satirički način prikazuju život i običaje Šibenika i njegovih stanovnika u 19. stoljeću.