Malo tko može, oboružan kistom i olovkom, tušem ili vodenim bojama, odoljeti izazovima Komiže, koja je sa svih strana toliko fotogenična da ne znaš sa koje je izazovnija za senzaciju u oku, uvijek željnom svjetlosnih treperenja. Pogledaš li je sa njezine zapadne ili istočne strane, koje završavaju pitoreksnim puntama, nećeš odoljeti a da ne pomisliš kako te zagrlila nepatvorenom ljepotom, jedinstvenim prelivima boja. Pogledaš na nju s brodske, morske strane pričinit će ti se kao da usred prostranog zaljeva bdije nad morem, a njezina se riva doimlje poput portala jednog usnulog života koji se odmara nad bogatim uspomenama. Ako je pak pogledaš sa sedla sv. Mihovila, stražara nad njenim vedutama iz kojih isijava i njezina duhovnost, vidjet ćeš je kako se prostire na dnu obronaka, koji se svojim kamenim pristavama doimlju poput gledališta antičkog teatra da bi se gledalo njezinu povijesnu dramu i dramu mora koje se gubi u nedogled. Mnogi su, i domaći i namjernici, to osjetili, a mnogi - i to ne bilo koji već poznata imena naše likovnosti - i nacrtali i naslikali.

Pribrano oko u tom će akvatoriju, pod egidom sv. Mikule, prepoznati sve vrijednosti malog, ali ustrajnog života, osobito onog koji ne samo da se oslanja na ribarsku tradiciju, već u njoj i dalje živi, osluškuje njezine vibracije, u zlatnu škrinju podneblja posprema njezine dragulje. Život s morem i po moru ovdje ima snagu evanđelja koje je neporecivo, a ostanak u uvali ima vjerodostojnost sudbinskog vezivanja uz pelagičko otajstvo, pučinsku mjeru za vrijednost. Slikar Šime Martinis prepoznao je tu mjeru - zapravo, nisi siguran je li on izabrao Komižu za svoju sudbinu ili je ona izabrala njega, ponudivši mu se kao zgoditak koji možda i nije uvijek dobitan, ali je od istih morskih sastojaka, od slanih južina i ribarskih doziva u mutnome vremenu, u mrklinama kad igra riba, a ferali isijavaju nepotrošivu energiju sna, vjernost starini, zaveslaje u spokojnu svevremenost.

Martinis je naslikao bezbroj veduta Komiže, odjenuo u uljene nijanse niz ribarskih brodova i svega što spada u arsenal morskoga života. Slika kamenu i morsku Komižu iz radosti što je takva, podatna oku da joj se divi, ali istodobno ne zaboravlja njezinu muku. Na ovoj pak izložbi rodnu Komižu utjelovljuje u ribarskim brodovima, ostavljenima na žalu prepuštenima uspomenama. Oni zacijelo više nikada neće ići na pošte, koje odredi bruškit, oni možda više i nemaju gdje isploviti, ali zato svime svojim odaju da su se naplovili. Martinisa više zanima detalj, zrcaljenje cjeline u malom uzorku, atomizacija velikog života u brodu kao svojevrsnom antropomorfnom svjedoku baštine i metafori (is)traja(va)nja, artefaktu koji i uz odsustvo ljudi govori o ljudima. Brodovi su tako i život i tragovi života, ulovljeni u klopci vremena, zatečeni u nijemoj regati bez cilja, nasukani na ostatke vlastite prošlosti.

Jakša Fiamengo

Šimun Martinis rođen je 28.3.1948. u Komiži.
U Splitu završava školu za primijenjene umjetnosti, te cijeli svoj život posvećuje likovnosti, ogledavši se u svim tehnikama i pravcima. Potpisuje brojna dizajnerska rješenja, logotipe, reklame i slične projekte, istovremeno njegujući slikarstvo koje mu u posljednjih 20 godina postaje i primarni likovni izričaj.
Pretežito uljima na platnu ispisuje mediteranske, morske, otočke motive u kojima je ribarski brod najžešći fokus priče. Sudionik je brojnih skupnih, te 20-ak samostalnih izložabi, kao i brojnih humanitarnih akcija.
S Jakšom Fiamengom potpisuje likovno grafičku mapu “More u kamenu”.