Nakon Bljeska zlatnog zuba (1987.)  i Božićne bajke (1988.),  očito  je  da  smo  s  lakrdijom Cinco  i  Marinko  dobili  u  Mati  Matišiću dramatičara  domotužja.  Ali  to  je  domotužje određeno  posebnim,  svakako  neuobičajenim odnosom prema domovini i mjestu izvan nje, gdje njegovi likovi žive. Matišićevi likovi zapravo su junaci  nigdine:  između  domovine  u  kojoj  prebivaju duhom a rijetko  i  tijelom,  i  tuđine u kojoj žive samo tijelom, a duhom u nju nikada potpuno ne stignu. Između žarkog juga i hladnog sjevera prinudne nazočnosti. Nigdina  je ozračje gdje  je uništen zaštitni omotač prisutnosti, prostor ranjivosti  i  izloženosti.  Zato,  umjesto  na  sjetu, Matišićevo domotužje poziva na grohot i ispijanje  ljutog  lijeka. Dosta  smo  cmizdrili,  promišlja Matišić, idemo se radije smijati, kako god to bilo apsurdno.  Umjesto  naricanja  i  zagledanosti  u prošlost, okrenimo se radije budućnosti – koja je teatar.  Ima  nekrofilskih  nacionalnih  pokreta koji  grobovima  planiraju  granice  svojih  novih zemlja. Za Matišića, mrtvi pripadaju domovini, dok se duhovni prostor, bio on izvandomovinski ili domovinski, osvaja teatrom.
Ne  spominjemo  zaludu  mrtve.  Matišićeva  tragigroteska ne bi bila to što jest da ne uključuje u svoj  osnovni  postav  i  mrtve  kao  jednu  od hrvatskih  poslovnih  mogućnosti:  Danas,  kada svi pričaju o tzv. otvaranju prema svijetu, kaže Matišić, o našem uključivanju u Europu, stanovito  je  da  ćemo  mi  u  Europu  najlakše  ući mrtvačkim kolima. Bio bi  to uistinu dobar bussines; malo privatno poduzeće za prijevoz mrtvih  emigranata  natrag  u  domovinu.  U  zemlju. Sve su to plodovi mlade demokracije koja vam, eto, daruje grob.
Igra koju Matišić zapodijeva oko groba – ne zaboravimo da su žrtvenik, grob i štalica ishodišna mjesta europskog  teatra – dostojna  je njegovih velikih  prethodnika,  Shakespearea,  Beketta, Ghelderodea.  Njegovi  junaci  Cinco  i Marinko, koji  smrt  uzimaju  kao  mogućnost  da  prevare graničnu  kontrolu,  postaju  dva  klauna  koji  se poigravaju  s  posljednjim  stvarima.  Svojim sočnim realizmom oni se rugaju smrti koja ionako vreba iz prikrajka te se isprva zadovoljava tim  da  daje  teatralni  odjek  njihovu  šegečenju. Ali  smrt  nije  promatrač,  ona  je  treći  suigrač lakrdije.  Smrt  igra  protiv  svojih  lakrdijaša  te vreba priliku da ih izgura s mjesta koje su zauzimali u životu. Službeno mrtvi, oni su prisiljeni
emigrirati  u  smrt,  vratiti  se  u  bezimeni,  bespravni život radnika na crno. Cinco i Marinko zauvijek su izgubili domovinu i postali stanovnici nigdine kojoj jedino teatar daje svojstvo mjesta  dostojnog  da  se  na  njemu  živi:  preostatak života, umjesto  identiteta koji su proigrali, oni će morati glumiti sebe, svoj život, odglumiti napokon i svoju smrt.

Zvonimir Mrkonjić,
tekst objavljen u programu predstave Satiričkoga kazališta Kerempuh

VEDRAN MLIKOTA

Vedran Mlikota  rođen  je  1969.  godine u Zagvozdu. Osnovnu i srednju školu završio  je u Zagvozdu  i Splitu.  Glumu  je  diplomirao  na  Akademiji  dramske  umjetnosti  u  Zagrebu 1992. u klasi profesora Izeta Hajdarhodžića.  Član  je  ansambla Drame  Hrvatskoga  narodnog kazališta  u  Zagrebu  od  1994.  godine.  Surađivao  u  gotovo  svim kazalištima u Hrvatskoj.  Glumio je u  velikom  broju  kazališnih  predstava, filmova i televizijskih serija. Osnivač je i organizator Kazališnih susreta Glumci u Zagvozdu koji se već  dvanaestu  godinu  održavaju  u Zagvozdu.  Izbornik  je  i  organizator festivala Komedije u karnevalu u  okviru  Riječkog  karnevala.  Dobitnik je  nekoliko nagrada za svoj umjetnički rad!  Živi u Zagrebu, a radi gdje ga pozovu!

DANKO LJUŠTINA
Danko Ljuština rođen je u Karlovcu 1952. godine. Studij glume upisao je na Akademiji dramske  umjetnosti  u  Zagrebu  da bi  od  1980.  bio  angažiran  u Drami Hrvatskoga  narodnog  kazališta  u Zagrebu,  gdje  danas  ima  status dramskog  prvaka.  Surađivao  je  s mnogim  hrvatskim  kazalištima  i ljetnim  festivalima  i  ostvario zapažene  uloge  u  igranim  filmovima i TV serijama.
Dobitnik  je  nekoliko  nagrada  i priznanja  među  ostalima  Odlikovanja Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za zasluge u kulturi, Zlatne arene za ulogu u  filmu Konjanik, Zlatnog smijeha na festivalu  Dani  satire  1994.,  Nagrade Mila Dimitrijević , Zlatnog lovor vijenca na festivalu MES u Sarajevu, Nagrade Marul na Marulovim danima  u  Splitu,  Nagrade  Orlando  na Dubrovačkim ljetnim igrama u Dubrovniku.

Počasni  je mještanin  Zagvozda  od 2001. godine.

Cinco, gastrabajter Vedran Mlikota
Marinko, gastrabajter i pjesnik Danko Ljuština
Režija: Cinco i Marinko
Scenograija: Damir Medvešek
Kostimograija: Davorka Dugački - Medvešek
Glazba: Mate Matišić

Mate  Matišić  rođen  je  1965.  u  Ričicama pokraj  Imotskoga.  Diplomirao  je  na pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Zaposlen je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.  Bavi  se  pisanjem  i  skladanjem. Napisao drame: Bljesak zlatnog zuba, Cinco i Marinko,  Božićna  bajka,  Legenda  o  svetom Muhli,  Svećenikova  djeca,  Anđeli  Babilona, Ničiji sin, Žena bez tijela, Sinovi umiru prvi, koje su prevođene na engleski, ruski, bugarski, mađarski, makedonski i slovenski jezik te izvođene u niz uglednih evropskih teatara, primjerice  moskovskom  Puškin  teatru,  Teatru 199 u Sofiji itd. Scenarist je i koscenarist cjelovečernjih  igranih  filmova koji  su  dobili niz  uglednih  međunarodnih  nagrada:  Kad mrtvi zapjevaju, Priča  iz Hrvatske, Život sa stricem, Fine mrtve djevojke, Ničiji sin, Nije kraj…
Njegove drame već niz godina čine okosnicu repertoara  mnogih  kazališnih  kuća  u Hrvatskoj, a najnovija Posmrtna trilogija uprizorena je u Zagrebu i Varaždinu.
Uz  pisanje  intenzivno  se  bavi  i  skladanjem kazališne i filmske glazbe!