Općina Zagvozd Ministarstvo kulture Republike Hrvatske		Splitsko-dalmatinska županija

predstava | vrijeme: 25.07.2009 21:00 | Mate Matišić

Cinco i Marinko

Kazališna družina "Glumci u Zagvozdu"

Nakon Bljeska zlatnog zuba (1987.)  i Božićne bajke (1988.),  očito  je  da  smo  s  lakrdijom Cinco  i  Marinko  dobili  u  Mati  Matišiću dramatičara  domotužja.  Ali  to  je  domotužje određeno  posebnim,  svakako  neuobičajenim odnosom prema domovini i mjestu izvan nje, gdje njegovi likovi žive. Matišićevi likovi zapravo su junaci  nigdine:  između  domovine  u  kojoj  prebivaju duhom a rijetko  i  tijelom,  i  tuđine u kojoj žive samo tijelom, a duhom u nju nikada potpuno ne stignu. Između žarkog juga i hladnog sjevera prinudne nazočnosti. Nigdina  je ozračje gdje  je uništen zaštitni omotač prisutnosti, prostor ranjivosti  i  izloženosti.  Zato,  umjesto  na  sjetu, Matišićevo domotužje poziva na grohot i ispijanje  ljutog  lijeka. Dosta  smo  cmizdrili,  promišlja Matišić, idemo se radije smijati, kako god to bilo apsurdno.  Umjesto  naricanja  i  zagledanosti  u prošlost, okrenimo se radije budućnosti – koja je teatar.  Ima  nekrofilskih  nacionalnih  pokreta koji  grobovima  planiraju  granice  svojih  novih zemlja. Za Matišića, mrtvi pripadaju domovini, dok se duhovni prostor, bio on izvandomovinski ili domovinski, osvaja teatrom.
Ne  spominjemo  zaludu  mrtve.  Matišićeva  tragigroteska ne bi bila to što jest da ne uključuje u svoj  osnovni  postav  i  mrtve  kao  jednu  od hrvatskih  poslovnih  mogućnosti:  Danas,  kada svi pričaju o tzv. otvaranju prema svijetu, kaže Matišić, o našem uključivanju u Europu, stanovito  je  da  ćemo  mi  u  Europu  najlakše  ući mrtvačkim kolima. Bio bi  to uistinu dobar bussines; malo privatno poduzeće za prijevoz mrtvih  emigranata  natrag  u  domovinu.  U  zemlju. Sve su to plodovi mlade demokracije koja vam, eto, daruje grob.
Igra koju Matišić zapodijeva oko groba – ne zaboravimo da su žrtvenik, grob i štalica ishodišna mjesta europskog  teatra – dostojna  je njegovih velikih  prethodnika,  Shakespearea,  Beketta, Ghelderodea.  Njegovi  junaci  Cinco  i Marinko, koji  smrt  uzimaju  kao  mogućnost  da  prevare graničnu  kontrolu,  postaju  dva  klauna  koji  se poigravaju  s  posljednjim  stvarima.  Svojim sočnim realizmom oni se rugaju smrti koja ionako vreba iz prikrajka te se isprva zadovoljava tim  da  daje  teatralni  odjek  njihovu  šegečenju. Ali  smrt  nije  promatrač,  ona  je  treći  suigrač lakrdije.  Smrt  igra  protiv  svojih  lakrdijaša  te vreba priliku da ih izgura s mjesta koje su zauzimali u životu. Službeno mrtvi, oni su prisiljeni
emigrirati  u  smrt,  vratiti  se  u  bezimeni,  bespravni život radnika na crno. Cinco i Marinko zauvijek su izgubili domovinu i postali stanovnici nigdine kojoj jedino teatar daje svojstvo mjesta  dostojnog  da  se  na  njemu  živi:  preostatak života, umjesto  identiteta koji su proigrali, oni će morati glumiti sebe, svoj život, odglumiti napokon i svoju smrt.

Zvonimir Mrkonjić,
tekst objavljen u programu predstave Satiričkoga kazališta Kerempuh