PROGRAM 2022

02.07.

Svečano otvaranje
25. Kazališnih susreta Glumci u Zagvozdu

subota
20:00

Otvaranje izložbe fotografija Suzane Ajhner Starčević

Zagvozd… tragom srca

subota
21:00

Tanja Mravak

Jel' tako, Zorane?

Kazalište Moruzgva & Kazalište Marina Držića Dubrovnik
Redateljica: Tamara Damjanović
Igraju: Vedran Mlikota, Barbara Nola, Iva Kraljević, Petra Svrtan, Ivan Čuić

09.07.

subota
21:00

Tisja Kljaković Braić

U malu je uša đava

HNK Split
Redatelj: Mario Kovač
Igraju: Andrea Mladinić, Nenad Srdelić, Snježana Sinovčić Šuškov, Zorana Kačić
Čatipović, Marjan Nejašmić Banić, Monika Vuco Carev, Tajana Jovanović, Trpimir
Jurkić, Arijana Čulina, Andrijana Vicković, Katarina Romac, Stipe Radoja, Goran
Marković, Filip Radoš, Vicko Bilandžić, Maro Drobnić, Ana Marija Veselčić,
Darijo Tvrdić

16.07.

subota
21:00

Nacionalni ansambl narodnih plesova i pjesama Makedonije TANEC
& Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO

Koncert pod zagvoškim zvijezdama

24.07.

nedjelja
21:00

Ivana Vuković

Dijete našeg vremena

Playdrama, Split
Redateljica: Helena Petković
Igraju: Stipe Jelaska, Lovre Kondža, Petar Salečić, Luka Šatara

30.07.

subota
21:00

Ilija Zovko

Ženici

Kazališna družina Ritam igre, Split
Redatelji: Pero Eranović i Ivan Baranović
Igraju: Pero Eranović, Ivan Baranović

06.08.

subota
21:00

Zijah A. Sokolović

Glumac… je glumac… je glumac

13.08.

subota
21:00

Večer sevdaha – koncert Amire Medunjanin

S Biokova pogledat' je lijepo

Ante Gelo – gitara
Zvonimir Šestak – kontrabas

POKROVITELJI

GENERALNI SPONZOR

MEDIJSKI POKROVITELJI

SPONZORI

PROGRAM 2022

02.07.

Svečano otvaranje
25. Kazališnih susreta Glumci u Zagvozdu

subota
20:00

Otvaranje izložbe fotografija Suzane Ajhner Starčević

Zagvozd… tragom srca

subota
21:00

Tanja Mravak

Jel' tako, Zorane?

Kazalište Moruzgva & Kazalište Marina Držića Dubrovnik
Redateljica: Tamara Damjanović
Igraju: Vedran Mlikota, Barbara Nola, Iva Kraljević, Petra Svrtan, Ivan Čuić

09.07.

subota
21:00

Tisja Kljaković Braić

U malu je uša đava

HNK Split
Redatelj: Mario Kovač
Igraju: Andrea Mladinić, Nenad Srdelić, Snježana Sinovčić Šuškov, Zorana Kačić
Čatipović, Marjan Nejašmić Banić, Monika Vuco Carev, Tajana Jovanović, Trpimir
Jurkić, Arijana Čulina, Andrijana Vicković, Katarina Romac, Stipe Radoja, Goran
Marković, Filip Radoš, Vicko Bilandžić, Maro Drobnić, Ana Marija Veselčić,
Darijo Tvrdić

16.07.

subota
21:00

Nacionalni ansambl narodnih plesova i pjesama Makedonije TANEC
& Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO

Koncert pod zagvoškim zvijezdama

24.07.

nedjelja
21:00

Ivana Vuković

Dijete našeg vremena

Playdrama, Split
Redateljica: Helena Petković
Igraju: Stipe Jelaska, Lovre Kondža, Petar Salečić, Luka Šatara

30.07.

subota
21:00

Ilija Zovko

Ženici

Kazališna družina Ritam igre, Split
Redatelji: Pero Eranović i Ivan Baranović
Igraju: Pero Eranović, Ivan Baranović

06.08.

subota
21:00

Zijah A. Sokolović

Glumac… je glumac… je glumac

13.08.

subota
21:00

Večer sevdaha – koncert Amire Medunjanin

S Biokova pogledat' je lijepo

Ante Gelo – gitara
Zvonimir Šestak – kontrabas

O SUSRETIMA

Nikada nemoj zaboraviti odakle si poša

Bože moj, teške li zadaće!

Kako u nekoliko rečenica napisati i zbiti sve ono lijepo što se događalo
i događa se u posljednjih dvadeset i pet godina u Zagvozdu, na Susretima i oko njih?!

Sve predstave, koncerte, izložbe, sastanke Udruge, putovanja, iščekivanja hoće li sve proteći kako treba, hoće li nas sponzori podržati, hoće li pasti kiša, druženja prije i nakon programa, sve pjesme koje smo otpjevali s Ljubom i Branom, bendom Kužiš stari moj, otvorenja i zatvaranja, dočekivanja i ispraćanja umjetnika, prijatelja i gostiju.
Kako opisati sve aplauze i ovacije, sav smijeh, komentare prije, za vrijeme i nakon programa, čuđenja i divljenja publike umjetnicima, ali i obrnuto?! Kako opisati sve večeri i zore u nezaboravnim ambijentima zagvoških sela i zaselaka, na guvnima, u dolcima, pred kućama Zagvožđana, anegdote s fešti, rasporede spavanja, komentare sumnjivih Toma, tipa “Ko će doć? LADO? Stefanovski?! Ajde, brte, sidi!”?! Kako opisati olakšanje nakon što sve završi, kako sjetu i tugu prvih idućih vikenda kada Zagvozd postane sličan otoku s kojega su otišli najdraži turisti?!
Kako zahvaliti svima koji su pomogli da se predstave održe: Eciji koja je naučila ulogu u dva dana kako bi spasila predstavu, Matiji koja je iz Beograda lovila avion, zakasnila, ali ipak došla na predstavu, mojemu neuništivom Gogi Navojcu koji je iz Bratislave putovao dva dana da bi stigao na otvorenje i onda svirao još dva dana, Aibratima i Škori koji su napravili gužvu kakvu Zagvozd ne pamti, Vitezu koji je dao napraviti novu scenografiju da bi se predstava mogla igrati u Zagvozdu, Pavloviću i ekipi Komedije na nezaboravnoj Noći mjuzikla… ?!
Kako zahvaliti Zagvožđanima koji su autima išli po glumce do Zadra, Dubrovnika, Boke Kotorske, Paga, Zagreba, Splita, Mostara, Sarajeva…i vozili ih natrag, kako zahvaliti domaćinima u Milićima, Bartulovićima, Alagićima, Mlikotama, Mucićima, Lončarima, Buljubašićima, Roglićima, Dedićima, Svagušama, Drljićima, Mušurama, Rakićima, Čagljima, Aupi, Bunjama, Neni Todoriću… koji kao da su se natjecali tko će biti bolji domaćin?! I nitko nije bio bolji. Svi su bili izvrsni i originalni.
Kako i na koji način zahvaliti ekipi iz Udruge: Bošku, Mileni, Vesni, Ćunći, Goranu, Ivanu, Marku, Franku, Milome, Biki, Marku Poštaru, Mati, Frani, Romanu, Aeljku, Jošku, Mariji, Bilome, Ljubi, Brani, Milivoju, Bori, Jumi, Mladenu, Romeu, Smutnji i Bartulovićima, Bunjanima, djevojkama na info-pultu i svim ostalim Zagvožđanima i prijateljima Zagvozda koji su velik dio svojeg vremena, a i veliki dio sebe, dali i daju za naš projekt?! Kako objasniti rečenicu jednoga gledatelja Noći mjuzikla: “Pa nisam dosad ni znao da obožavam mjuzikl!”
Kako objasniti Ćunćinu rečenicu: “Sve dok buden moga nosit bar jedan plastični stolac, na me moreš računat?!” Zbog takvih rečenica i takvih ljudi ovaj festival traje i zbog toga je on ČUDO!

O SUSRETIMA

Nikada nemoj zaboraviti odakle si poša

Bože moj, teške li zadaće!

Kako u nekoliko rečenica napisati i zbiti sve ono lijepo što se događalo i događa se u posljednjih dvadeset i pet godina u Zagvozdu, na Susretima i oko njih?!

Sve predstave, koncerte, izložbe, sastanke Udruge, putovanja, iščekivanja hoće li sve proteći kako treba, hoće li nas sponzori podržati, hoće li pasti kiša, druženja prije i nakon programa, sve pjesme koje smo otpjevali s Ljubom i Branom, bendom Kužiš stari moj, otvorenja i zatvaranja, dočekivanja i ispraćanja umjetnika, prijatelja i gostiju.
Kako opisati sve aplauze i ovacije, sav smijeh, komentare prije, za vrijeme i nakon programa, čuđenja i divljenja publike umjetnicima, ali i obrnuto?! Kako opisati sve večeri i zore u nezaboravnim ambijentima zagvoških sela i zaselaka, na guvnima, u dolcima, pred kućama Zagvožđana, anegdote s fešti, rasporede spavanja, komentare sumnjivih Toma, tipa “Ko će doć? LADO? Stefanovski?! Ajde, brte, sidi!”?! Kako opisati olakšanje nakon što sve završi, kako sjetu i tugu prvih idućih vikenda kada Zagvozd postane sličan otoku s kojega su otišli najdraži turisti?!
Kako zahvaliti svima koji su pomogli da se predstave održe: Eciji koja je naučila ulogu u dva dana kako bi spasila predstavu, Matiji koja je iz Beograda lovila avion, zakasnila, ali ipak došla na predstavu, mojemu neuništivom Gogi Navojcu koji je iz Bratislave putovao dva dana da bi stigao na otvorenje i onda svirao još dva dana, Aibratima i Škori koji su napravili gužvu kakvu Zagvozd ne pamti, Vitezu koji je dao napraviti novu scenografiju da bi se predstava mogla igrati u Zagvozdu, Pavloviću i ekipi Komedije na nezaboravnoj Noći mjuzikla… ?!
Kako zahvaliti Zagvožđanima koji su autima išli po glumce do Zadra, Dubrovnika, Boke Kotorske, Paga, Zagreba, Splita, Mostara, Sarajeva…i vozili ih natrag, kako zahvaliti domaćinima u Milićima, Bartulovićima, Alagićima, Mlikotama, Mucićima, Lončarima, Buljubašićima, Roglićima, Dedićima, Svagušama, Drljićima, Mušurama, Rakićima, Čagljima, Aupi, Bunjama, Neni Todoriću… koji kao da su se natjecali tko će biti bolji domaćin?! I nitko nije bio bolji. Svi su bili izvrsni i originalni.
Kako i na koji način zahvaliti ekipi iz Udruge: Bošku, Mileni, Vesni, Ćunći, Goranu, Ivanu, Marku, Franku, Milome, Biki, Marku Poštaru, Mati, Frani, Romanu, Aeljku, Jošku, Mariji, Bilome, Ljubi, Brani, Milivoju, Bori, Jumi, Mladenu, Romeu, Smutnji i Bartulovićima, Bunjanima, djevojkama na info-pultu i svim ostalim Zagvožđanima i prijateljima Zagvozda koji su velik dio svojeg vremena, a i veliki dio sebe, dali i daju za naš projekt?! Kako objasniti rečenicu jednoga gledatelja Noći mjuzikla: “Pa nisam dosad ni znao da obožavam mjuzikl!”
Kako objasniti Ćunćinu rečenicu: “Sve dok buden moga nosit bar jedan plastični stolac, na me moreš računat?!” Zbog takvih rečenica i takvih ljudi ovaj festival traje i zbog toga je on ČUDO!

Kako Zahvaliti Ljubi i Brani, dvojici braće?! Dva instrumenta, a jedan glas i jedna velika duša. Velika ko Imotsko polje. Dva prijatelja naša. Poljičani a Zagvožđani. Ajde ti to razumi! Ali mi razumimo. Bez njih bi sve bilo drugačije. I ne tako dobro.

Kako objasniti novinarima, gostima i svima koji to pitaju da se ulaznice ne naplaćuju, da na festivalu nema nikakvih nagrada, da mjesto koje nema ni hotela ni motela na spavanje primi više od stotinu ljudi u jednoj noći, kako objasniti da se cijela logistika festivala svih ovih deset godina radi volonterski…?

Kako objasniti najpoznatiju ribarsku noć u Dalmaciji, bez kapi mora u blizini?! Pripremljenu sa srcem, srcem velikim i dubokim kao bunar.

Kako objasniti da je Zagvozd jedino mjesto na svijetu koje je glumcima posvetilo trg!? TRG GLUMACA! Rođo moj! I to kakav trg! Velik, kameni, osvjetljen, a na njemu spomenik. Da staneš pa gledaš.

Kako objasniti pojavu i redovite dolaske splitskih i drugih trendsetera i ljudi koji vole biti viđeni na važnim mjestima, u Zagvozd?! Kako objasniti svrstavanje Zagvozda, već dugi niz godina, među najvažnije kulturne i turističke destinacije u Hrvatskoj?!

Kako zahvaliti mojima Anti, Nedi, Marku, Vanji, Mihaeli, Marini, Nikolini i Zorani na svemu?! Od prvoga dana pa do danas! Ponosim se njima!

I na kraju, kako objasniti ponos koji osjetimo kad pred prepunim trgom u Zagvozdu igraju i velike ansambl-predstave, i monodrame, i koncerti, i off programi: Klupko, i Hamlet u Mrduši Donjoj, i Zijah Sokolović, i Pređo, i Gregurević, i Nosi nas rijeka, i Zovko, i Nemoćnik u pameti, i Hamlet, i Romeo i Julija, i Skupština, i Boris Dvornik, i Ribarske svađe… pa onda Lado, i Tamburaški orkestar HRT-a, i Tedi Spalato, i Nostalgija i Stefanovski i Boško Petrović i Los Caballeros i Divas i Cesarice, i Zvonko Bogdan, i Nina Badrić, i –ani, i Sandra…?!

Možda ne treba, ni opisivati ni objašnjavati, ni zahvaljivati, jer to smo učinili puno puta svih ovih godina. Jednostavno treba te lijepe trenutke pohraniti u neki mali škafetin u nama, gdje se čuvaju uspomene. I s tim uspomenama bit ćemo bolji ljudi. Svatko od nas koji je imao priliku biti dijelom događanja u Zagvozdu posljednjih deset godina nosi u sebi te trenutke, lijepe i posebne.

Stjepan Radić davno je rekao: “Kad si učinio sve što si dobra za svoj narod učiniti mogao, ispunio si samo svoju dužnost, i ne traži za to nikakvu posebnu nagradu.” Svi s ponosom ispunjavamo tu dužnost!

Čovjeku je, kako kažu, malo potrebno da bude sretan. A siguran sam da smo mi unijeli malo sreće u živote ljudi koji hrle na programe u Zagvozd. Kazalište samo po sebi to radi, a još kada se dogodi među ovim ljudima i u ovoj atmosferi, ono oplemenjuje ljude i čini ih boljima.

Naš prijatelj Darko Ćurdo sigurno sa zadovoljstvom odozgo gleda na nas tijekom ljetnih mjeseci i, skicirajući ugljenom neki nebeski reflektor, krilo od anđela ili pehar dopola napunjen vinom, u ruci nekog veselog sveca sklonog umjetnicima, uz Tinove stihove viče: “Živjeli!”

O susretima je do sada objavljeno više od 2 500 novinskih članaka i stotinjak radio i TV priloga. Glumci u Zagvozdu uvršteni su među deset najboljih i najoriginalnijih projekata jugoistočne Europe. Zagvozd je postao sinonim pozitivne energije i dobrog druženja.

I na kraju hvala Zagvozdu koji mi je uvijek, i na životnom i na umjetničkom putu, bio vječna inspiracija i utočište, zbog čega nikada nisam zaboravio rečenicu pokojnoga Stipe Šuškalova: “Što god radio u životu, nikad nemoj zaboravit odakle si poša.”

Vedran Mlikota

O ZAGVOZDU

Zagvozd

Ime mu doletjelo s mora. Jedno vrijeme sjedilo među orlima i gavranima, na bijakovskoj stijeni, pa sletjelo u prostrano Zabiokovlje, raširilo krila: od Orljače do Milića gradine, od Sridnje gore do Gologa brda. Pod krilima pet sela: Rastovac, Rašac, Sridnje selo, Dobro selo, Bunje. I jedan seoski gradić: Butige. Imenom i položajem, najveće i najljepše gorsko selo: imotsko i bijakovsko. Nigdje se Bijakova nije tako uzdigla i rastvorila kao nad Zagvozdom. Ona je ovdje planina-žena, Velika majka Sredozemlja, a on njezin prvorođeni, starohrvatski sin. Rodila ga dok je još bila starohrvatski gvozd.

Sva su bijakovska sela, imotska i primorska, pri Bijakovi ili pod Bijakovom, samo je Zagvozd u Bijakovi. Ni nad jednim nije tako materinski stala. Ima Zagvozd mlađu sestru, s druge strane gore, Podgoru. Rodila je Bijakova kad je postala gorom.  Jugozapadna je zagvoška granica usječena u nebo, zategnuta između bijakovskih vrhova. Zategli je vjetri, usjekli gromovi. Sveti je Ilija najviši zagvoški vrh (1642 m) i najstariji zagvoški svetac. Na svojoj kapelici, na svom vrhu, iskušavao gromove: prosipao je u pijesak.
U gvozdu bio još jedan Zagvozd. Pod bijakovskim vrhovima, rascvalim zvijezdama i gromovima, Zagvožđani provodili lirski dio života, lirski dio godine: napasajući stada, strigući, muzući, sireći. Kad bi presušili bunari (nikada nisu presušivala njihova imena: Radinovac, Prižmerac, Ržišća, Dobri dol, Pišćet, Jelovac, Kaoca), mladići se spuštali u
ledenice, iz planinske utrobe izvlačili stoljetni led. Iz dubokih bijakovskih dolaca, u snopima, iznosili raž. Na travnatim visinama sretali mlade primorke, pred ledenicama vile. Hodajući nebeskom crtom, nadnosili se nad sredozemlje i napajali daljinom i modrinom, otocima i oblacima.
Ne računajući Crljeno jezero, koje svojim dnom dodiruje more, Rastovac je sámo- dno Imote: gornji na 250, donji na 150 metara nadmorske visine. Neki hoće da su se doci u Lončarovoj dubravi spustili na svega 15 metara nad more. Kad bi se u Lončarovu docu iskopao petnaest metara dubok bunar, možda bi na nj u Imotu progledalo more.
Dok ostala Imota, pa i sam visoki Zagvozd, more i sredozemlje ćuti s neretve, rastovac se na njemu grije preko dubaca i cetine. Grije ga sama planina, koja je između  Rastovca i Basta tek tri kilometra tanka.
Slivanjci opsjednuti traženjem i otvaranjem podzemne rijeke, Rastovčani i svi Zagvožđani probijanjem prolaza i prozora do mora. Vele da za suvremene strojeve i njihove davne želje tri kilometra bijakovske stijene nisu nikakva prepreka. Prolaz i prozor postoje već tisućama godina. Zar dokaz nisu dječak, ovan, jarac i vol, koji  upadoše u rastovačku jamu, isplivaše na Vrulju? Zar dokazi ne rastu, cvjetaju i rađaju iz tisuću panja rastovačkih maslina?

O ZAGVOZDU

Zagvozd

Ime mu doletjelo s mora. Jedno vrijeme sjedilo među orlima i gavranima, na bijakovskoj stijeni, pa sletjelo u prostrano Zabiokovlje, raširilo krila: od Orljače do Milića gradine, od Sridnje gore do Gologa brda. Pod krilima pet sela: Rastovac, Rašac, Sridnje selo, Dobro selo, Bunje. I jedan seoski gradić: Butige. Imenom i položajem, najveće i najljepše gorsko selo: imotsko i bijakovsko. Nigdje se Bijakova nije tako uzdigla i rastvorila kao nad Zagvozdom. Ona je ovdje planina-žena, Velika majka Sredozemlja, a on njezin prvorođeni, starohrvatski sin. Rodila ga dok je još bila starohrvatski gvozd.

Sva su bijakovska sela, imotska i primorska, pri Bijakovi ili pod Bijakovom, samo je Zagvozd u Bijakovi. Ni nad jednim nije tako materinski stala. Ima Zagvozd mlađu sestru, s druge strane gore, Podgoru. Rodila je Bijakova kad je postala gorom.  Jugozapadna je zagvoška granica usječena u nebo, zategnuta između bijakovskih vrhova. Zategli je vjetri, usjekli gromovi. Sveti je Ilija najviši zagvoški vrh (1642 m) i najstariji zagvoški svetac. Na svojoj kapelici, na svom vrhu, iskušavao gromove: prosipao je u pijesak.
U gvozdu bio još jedan Zagvozd. Pod bijakovskim vrhovima, rascvalim zvijezdama i gromovima, Zagvožđani provodili lirski dio života, lirski dio godine: napasajući stada, strigući, muzući, sireći. Kad bi presušili bunari (nikada nisu presušivala njihova imena: Radinovac, Prižmerac, Ržišća, Dobri dol, Pišćet, Jelovac, Kaoca), mladići se spuštali u
ledenice, iz planinske utrobe izvlačili stoljetni led. Iz dubokih bijakovskih dolaca, u snopima, iznosili raž. Na travnatim visinama sretali mlade primorke, pred ledenicama vile. Hodajući nebeskom crtom, nadnosili se nad sredozemlje i napajali daljinom i modrinom, otocima i oblacima.
Ne računajući Crljeno jezero, koje svojim dnom dodiruje more, Rastovac je sámo- dno Imote: gornji na 250, donji na 150 metara nadmorske visine. Neki hoće da su se doci u Lončarovoj dubravi spustili na svega 15 metara nad more. Kad bi se u Lončarovu docu iskopao petnaest metara dubok bunar, možda bi na nj u Imotu progledalo more.
Dok ostala Imota, pa i sam visoki Zagvozd, more i sredozemlje ćuti s neretve, rastovac se na njemu grije preko dubaca i cetine. Grije ga sama planina, koja je između  Rastovca i Basta tek tri kilometra tanka.
Slivanjci opsjednuti traženjem i otvaranjem podzemne rijeke, Rastovčani i svi Zagvožđani probijanjem prolaza i prozora do mora. Vele da za suvremene strojeve i njihove davne želje tri kilometra bijakovske stijene nisu nikakva prepreka. Prolaz i prozor postoje već tisućama godina. Zar dokaz nisu dječak, ovan, jarac i vol, koji  upadoše u rastovačku jamu, isplivaše na Vrulju? Zar dokazi ne rastu, cvjetaju i rađaju iz tisuću panja rastovačkih maslina?

Mora da u Rastovcu ima prozor u gori. Kroz koji more gleda u Rastovac, kroz koji Rastovčani gledaju more. Špilja-školjka na koju se slušaju. Jer da se ne vide i ne čuju, zar bi u Rastovcu onako rasle i rađale masline? Zar bi toliko mora i ulja bilo u očima rastovačkih i zagvoških cura?
Vele da je rastovačko ulje melemno: živi tekući melem, i da se može livati u otvorene rane. Zadnji rastovački mlin čuva, kraj svojih nogu drži Gospa od zdravlja. Ulje svjetlilo pred Gospinom prilikom, na siniji, u zelju. Iz zdjele, zlatnozeleno, obasjavalo nad zdjelu nagnuta lica. Zlatnozelena uljna slika digla se nad Rastovac, nad Bijakovu, i upisala među zvijezde. A lica se prosula u zemlju, iz ruku ispale žlice. Bukove, iz Bijakove.
Zagvoške grčko-ilirske kacige bile nalivene rastovačkim uljem. U rastovačko ulje potopljena dva mača i tri koplja.
Branimir Bulić, veterinar sreza Imotskoga, 17. veljače 1928. piše don Frani Buliću, direktoru arheološkoga muzeja u Splitu: “Danas sam Vam poslao po šefu državne Bakt. stanice u splitu Gosp. dr. Škariću dvije kacige i dva štitića za ruke (ne znam iz kojega vijeka) koje je našao dne 5. ovog mjeseca. Stjepan Dedić Matin iz Zagvozda prekopavajući zemljište Gradac u Zagvozdu pod Biokovom niže stapina duba. Dedić je našao još i dva mača i tri koplja…”
Na istom Gradcu stećak, na stećku iskresana jabuka. Narod ga zove: Stećak-jabuka.
Nad srednjovjekovnim Zagvozdom, na Golubinčini, biljeg-Vukov greb, bogato ukrašen stećak-sljemenjak. Nigdje gušće mjesečine od one što se niza nj slijevala. Vuku, u greb.
Ime mu doletjelo iz staroga vijeka. Zagvozd prvi put spomenut 533. godine na crkvenom saboru u Solinu. Zvao se kao i sada, samo latinski: Montanense. U Zagvozdu se govorilo latinski, u Bijakovi, na stajama, kod koza – ilirski. Po dolasku Hrvata: u hiži i u gvozdu hrvatski, u crikvi staroslavenski. Zagvozd zauvijek ostao vjeran hrvatskome biskupu, onom što je visoko nad Split podigao brončani prst.
Hrvatski glagoljao, pisao glagoljicom. Zagvoški popi glagoljaši rabili svatri hrvatska pisma: glagoljicu, latinicu i ćirilicu.
U Zagvozdu prutale čuvene glagoljaške loze. Don Jozip Petrović Pipličić 1799. piše makarskom biskupu Blaškoviću: “…Nego ovo govorim: dvista godinah ima da od moje kuće nije redovnik pomanjka; i vazda su bili težaci isukarstova vinograda…”
Pipličina loza rasla pod Orljačom, u zavjetrini i pitomini, uzvijala se uz Orljaču, o kapelu svetoga Mihovila vješala grozde.
Po prostranom Zagvozdu loze, kostele, murve. Junački Tomičići, brojni Čaglji, plemeniti Bartulovići, mudri Krište. Alagići na Kičeru, na pećini. Pećina pretpovijesna nastamba. U njoj čele i Čelani. usred sela višestoljetna kostela. Pod njom hladuje i skladuje cijelo selo. Čelani kovači i pčelari. Mačeve kalili u tri bunara, što su i danas britki i bistri. Prekovali se u Suliće, Mušure, Stape. Bartulovići starohrvatski plemići. Bijakovski stočari. Andrija Bartulović bio zamjenik Martina Pavlovića Zažapca, zapovjednika sve zemlje između Cetine i Neretve. Strijeljaše ga Francuzi 1810. u Šibeniku, na poljani. Pomorac Frane Bartulović zavjetova se u oluji darovati zlatan lanac svojoj zagvoškoj Gospi. U Zagvozd donese prvu hrvatsku zastavu. U nju umotan ode na onaj svijet. U obitelji Tome Bartulovića čuva se njegova mornarska matrikula. Najstariji, najviši i najzeleniji Zagvožđanin: Stapin dub.
Kad je sva Imota, osim Vrdola, imala samo jednu, Stipanjsku u Gorici, Zagvozd imao tri crkve. Tri kamene arke vezane za tvrdu bijakovsku stinu: Veliku Gospu, Sveti Križ i Sve Svete. Svetri podignute, “ukrašene svim uresima, zvonima i raznim slikama, što je kupljeno za veliku svotu novaca,” u prvoj polovici sedamnaestog stoljeća, u nevjerojatno kratku vremenu od svega tridesetak godina.
Tko Zagvozdu dade tolike dukate: za zidanje, slike i zvona, mita i dozvole? Samo za jednu kaznu platiše 1.500 dukata! Ali zato makarski biskup Nikola Bijanković 1715. godine s ponosom piše u Rim: “Ovo je selo jedinstveno i neobično i po tome što jedino u Otomanskom Carstvu ima tri crkve.” Velika Gospa sagrađena je prije 1630. godine. Od žestaca kamena, u žestici drači. Po dozvolu Stipan Tomičić putovao u carigrad. Pred glavnim oltarom grob đakona Petra Milića, dvadesetogodišnjega mladića, koji pogibe na dobrinču, u borbi s Turcima. Za njegovu sasječenu mladost, svake godine pri kraju travnja, tri dana pred crkvom cvate perunika. U crkvi dva Rakina oltara. U zvoniku na preslicu dva zvona. Zvono zvano Sveti Ivan, izliveno 1720., najstarije u Imoti.
Turci s župske crkve u Zagvozdu 1686. godine “skinuli zvona i bacili u jedan ponor, gdje bi i sada morala biti.” Zvone u donjoj, vilinskoj Imoti. U Svetom Križu najstarija imotska slika, oltarna pala iz šesnaestoga stoljeća. Ne zna joj se slikar, zna njegov slikarski dar. Ukus rastovačkih kozara, lozara i maslinara i njihovih glagoljaških duhovnih pastira. Svi Sveti, najmanja i najmlađa zagvoška arka, sagrađena među stećcima, na prastarom svetom mistu, s kojega se najbolje vidi Bijakova, hrvatskom ćirilicom kazuje svoj početak:
Mi fra Pava Posilović iz
Glamoča biskup skradinski
posveti carkvu i otar ovi
na poštenie svih svetih
i posvetilišta postavi svetih
mučenikah kako e u otaru
upisano na 1644. sična na 20.
“Natpis sadržajem, pismom, jezikom, stilom i punim datiranjem jest najopširniji, najljepši i najznačajniji hrvatski natpis u Zabiokovlju, koji ima i šire kulturno i nacionalno značenje “- veli dr. fra Karlo Jurišić, pred kojim se natpis ispovjedio.
Crkvica Svih Svetih, u sjeni stoljetnih čempresa i vitkih zvonika nove zagvoške katedrale, ne gubi svoj sjaj. Sjaj stare svetinje i staroga srebra.
Kapela Svetoga Mihovila na Orljači obnovljena 1899. Gradili je Tomičići, Kurtovići, Piplice, Buljubašići. Bariša se Piplica zavjetovao na Orljaču na leđima iznijeti vas kamen. Kad se zameću gradonosni oblaci, Sveti Mihovil iz Krnja poteže mač: brani Dobrinče, Zagvozd, Grabovac, Medov Dolac.
Velikoga rata od Kandije (1645. – 1669.) razligala se brda i doline, ponajviše, dakako, tvrda Bijakova, od pivanja i popivanja zagvoških junaka. Pred njima bitke i pjesme začinjao Juras Veić, čiji se mač šćavon još čuva u Franjevačkom samostanu u Imotskomu. Uspomenu na Jurasa čuva zidina Jurasovina kod Dedića kućâ u Rastovcu. A uspomenu na fra Pavla Šilobadovića, kroničara istoga rata i prvog imotskog pisca, čuva brdo Šilobad iznad Kurtovićâ.
Senj je kameni, Zadar pleteni, Split pribili, Zagvozd vilinski. Vilinskim ga nazivlju i dva primorska pjesnika, Kačić u osamnaestom i Kaer u devetnaestom stoljeću. Tko je jednom s osamnaest, s devetnaest godina gledao zagvoške djevojke kako se kod Svih Svetih, o Svisvetim, kad zriju kostele, skupljaju pod kostelama, a zjenice im crnje i krupnije od kostela, taj za cio život zapamti zašto je Zagvozd nazvan vilinskim.
Pjesnik, povjesnik, etnolog, estet, don Petar Kaer jedanaest je godina bio svećenik u Imoti: od 1871. do 1876. u Krstaticama, od 1876. do 1882. u Zagvozdu. Među mnogima, tu ga posjeti pjesnik fra Ivan Despot: “Kroz razgovor stigosmo popodne u Zagvozd i odsjedosmo kod našega dičnoga Kaera. – Lijepo se taj čovo drži. U Zagvozdu naći gospodski uređenu kuću, u ljutoj nevolji naći gospodskih kanapeja, izmreškanijeh zavjesa, prostrtijeh sagova, zlatnih ogledala, pa krasnih veduta, pa što je štogod, velebogatu knjižnicu – to te veseli, to te preporađa.
Prima nas najsrdačnije. Objedujemo i pospavamo… Smrklo se i evo nas u rasvietljenoj dvorani. Hoće domaćin goste da zabavlja. – Vadi iz ormara breme išaranih karata. Kad evo iz druge iznosi flaut! Flaut u Zagvozdu! Flaut! Stao da cijuka Mazurka La rosa, pa drugu Una lagrima, pa treću, četvrtu i nije loše, vjeruj ti meni…” (Fra Ivan Despot: Put na Biokovo, 1879.)
Nisu u Zagvozdu samo zavijali vuci i rasla žestica drača. U drači, u veljači, cvala i mirisala ljubica. U devetnaestom stoljeću, o kalandori, među vučjim urlicima čula se flauta don Petra Kaera.
Post scriptum
Pisac ovih redova jednu je godinu svoga života (reklo bi se: najljepšu, dvadeset i prvu) bio Zagvoždjak, u Zagvozdu. Jesen i zimu uho prislanjao uz Bijakovu, slušao more. Proljeće i ljeto zaglédao se u plitvine i bunare i u djevojačke oči. Udisao kadulju i peruniku, pisao pjesme. Modra sjena velike sredozemne planine pala je u Zagvozdu u njegovu pjesmu i krv. Osjenila ga. Ruku prebacio preko planine, pa je kroz cio život i kroz sve svoje knjige prošao držeći se Bijakove. Napajajući se Zagvozdom. Čudotvornom vodom iz zagovoških bunara na kojima je mitska i poetska Asanaginica umivala lice i češljala kose, Asanaga pojio svoje junačke konje. Nad bunarima, ispod crkve Svih Svetih, stajala njegova kula. Ispod kule prošli svati imotskog kadije: odraz im zauvijek ostao u bunarskoj vodi.
Dok ti pišeš ovaj post scriptum svom desetogodišnjem tekstu, orijaški strojevi, bageri i buldožeri, ispod sridnje gore, od Bartulovića do Šuvarovih kuća i dalje, preko Milićâ i Radićâ, Župe i Rašćana, pišu post scriptum tisućugodišnjem Zagvozdu, vrdolu i Zabiokovlju. Blistavom autocestom spajaju Zagvozd i Zagreb. Preko Zagvozda hrvatsko srce i dušu, Zagreb i Dubrovnik. Zagvozd i Zagreb prvi put se sastadoše 1636. godine u izvješću što ga Svetoj Stolici posla makarski biskup Bartul Kačić. Kad biskup, greškom ili u vidovitu nadahnuću, Zagvozd nazva Zagrebom.
U naše dane, Zagreb i Zagvozd sastaju se svakoga srpnja i kolovoza, na kazališnoj smotri Glumci u Zagvozdu. Zagreb Zagvozdu i cijeloj Imoti pokaže i podari scensko bogatstvo glavnoga grada, Zagvozd Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj uzvrati bogatstvom srca i uma.
Za godinu-dvije-tri, dogodit će se još jedno čudo. Pred Zagvozdom će se otvoriti planina. Iz primorja u Zagvozd stoljećima izlazile primorke: smokve, masline, djevojke. Sad će izaći more. More u Zagvozd, Zagvozd k moru. Neće više preko Bijakove, nego kroz Bijakovu. Ispod Svetog Ilije, kroz tunel koji će nositi Ilijino ime. Na koji će Zagvozd progledati na more. Za jesenskih jugovina more izvoditi u Imotu. Postati uzmorskim mjestom.

Petar Gudelj

O UDRUZI

Naša kazališna kuća

Negdje u rano proljeće 1998. godine, sjećam se kao da je bilo jučer, na vratima moje kuće pojavio se naš zagrebački Zagvožđan glumac Vedran Mlikota i njegov brat Marko. Posjet me ugodno iznenadio, a razgovor pobudio znatiželju. Sa zanimanjem sam slušao vijesti iz metropole i, riječ po riječ, došli smo i do glavnoga razloga toga posjeta. Oni su, očito, već neko vrijeme razmišljali o tome kako u Zagvozdu organizirati gostovanja raznih kazališnih grupa tijekom ljetnih mjeseci. Kako sam tada bio načelnik Općine, došli su vidjeti mogu li očekivati potporu i zanimanje. Ideja me oduševila, i bez dubljeg razmišljanja o pitanjima kako, gdje, koliko ili zašto, pristao sam, obećavši svu moguću i raspoloživu potporu Općine.

I tog ljeta 1998. godine počeše glumci dolaziti u naš Zagvozd. Svi zagvoški zaseoci objeručke su prihvatili goste kao da su im oduvijek dolazili, i pratili su predstave u toliko velikom broju kao da su njih čekali cijeli svoj život. Mnogi su prvi put vidjeli glumce uživo, a kako su neki od gostiju bili poznata lica s malog ekrana, taj susret oči u oči činio im se kao san. Na prostoru ispred Doma kulture organizirali smo pozornicu, dok smo gledalište napravili od skromnog broja drvenih klupa kojima smo tada raspolagali. Mnogi su stajali, mnogima nije bilo udobno ili nisu dobro vidjeli, no to ih nije omelo da dolaze u sve većem broju, pokazujući koliko su željni takvih događaja.

Dobro se sjećam tog prvog otvorenja Susreta u ljeto 1998. Golem strah i trema hoće li sve ispasti kako valja nestali su nakon prvog druženja s našim gostima. Njihova jednostavnost, prisnost i oduševljenje našim prihvaćanjem stopila se s gostoljubivošću naših ljudi. Tog je ljeta oko 300 do 350 ljudi s područja Zagvozda i ostale Imotske krajine prisustvovalo svakoj predstavi, što je prve kazališne susrete Glumci u Zagvozdu učinilo početkom zagvoške kazališne priče. Slijedili su mnogi posjeti Zagrebu te susreti s redateljima, glumcima i ostalim glumačkim svitom. Isprva sam s malom nelagodom razgovarao s tim ljudima, ali ubrzo sam shvatio kako smo započeli nešto veliko, što će se nastaviti. Njihovo ohrabrenje i vjera u nastavak priče svima su nam dali elan da nesebično nastavimo organizirati svake sljedeće Kazališne susrete. Moja vraćanja u Zagvozd s tih zagrebačkih putovanja bila su dočekivana mnoštvom pitanja: “Što kažu? Kako im je bilo? Hoće li ponovno doći?”

I tako, ponajprije zahvaljujući Vedranu i njegovoj prevelikoj ljubavi prema Zagvozdu, zahvaljujući svim našim domaćinima i njihovim gostima te našoj obostranoj ljubavi, susreti su prerasli u već desetogodišnje druženje. Danas, kad se spomene Zagvozd, čak i oni koji nikada nisu bili ovdje, znaju: “Da, Glumci u Zagvozdu, Mlikota.

”Zbog toga smo ispunjeni ponosom što smo Zagvožđani jer se, zahvaljujući lijepoj kazališno -glazbenoj ljetnoj bajci, on pročuo diljem Lijepe Naše.

Proslavivši desetu obljetnicu Susreta završili smo jednu etapu rada u kojoj su  sudjelovali mnogi volonteri Zagvozda udruženi u Kulturnu udrugu Glumci u Zagvozdu.

Hvala dragome Bogu, i hvala Vedranu, Mileni, Vesni, »vaji, Poštaru, Ivanu, Marku, Mati, Biki, Δunći, Milomu, našim djevojkama i svima onima koji su na svoj način pomogli da Kazališni susreti žive i dožive desetu obljetnicu.

Hvala svim obiteljima koje su ugostile i udomile sve naše drage goste. Hvala mojoj supruzi i djeci koji su trpjeli moju odsutnost i sudjelovanje u svemu. Nadam se da će ovi susreti trajati koliko ovi ljudi budu to željeli, a ja znam da oni žele da traju, jer su oni srce i duša Zagvozda, Zabiokovlja, Imotske krajine i Lijepe Naše. Budimo i dalje uz naše Kazališne susrete jer su oni naš život.

O UDRUZI

Naša kazališna kuća

Negdje u rano proljeće 1998. godine, sjećam se kao da je bilo jučer, na vratima moje kuće pojavio se naš zagrebački Zagvožđan glumac Vedran Mlikota i njegov brat Marko. Posjet me ugodno iznenadio, a razgovor pobudio znatiželju. Sa zanimanjem sam slušao vijesti iz metropole i, riječ po riječ, došli smo i do glavnoga razloga toga posjeta. Oni su, očito, već neko vrijeme razmišljali o tome kako u Zagvozdu organizirati gostovanja raznih kazališnih grupa tijekom ljetnih mjeseci. Kako sam tada bio načelnik Općine, došli su vidjeti mogu li očekivati potporu i zanimanje. Ideja me oduševila, i bez dubljeg razmišljanja o pitanjima kako, gdje, koliko ili zašto, pristao sam, obećavši svu moguću i raspoloživu potporu Općine.

I tog ljeta 1998. godine počeše glumci dolaziti u naš Zagvozd. Svi zagvoški zaseoci objeručke su prihvatili goste kao da su im oduvijek dolazili, i pratili su predstave u toliko velikom broju kao da su njih čekali cijeli svoj život. Mnogi su prvi put vidjeli glumce uživo, a kako su neki od gostiju bili poznata lica s malog ekrana, taj susret oči u oči činio im se kao san. Na prostoru ispred Doma kulture organizirali smo pozornicu, dok smo gledalište napravili od skromnog broja drvenih klupa kojima smo tada raspolagali. Mnogi su stajali, mnogima nije bilo udobno ili nisu dobro vidjeli, no to ih nije omelo da dolaze u sve većem broju, pokazujući koliko su željni takvih događaja.

Dobro se sjećam tog prvog otvorenja Susreta u ljeto 1998. Golem strah i trema hoće li sve ispasti kako valja nestali su nakon prvog druženja s našim gostima. Njihova jednostavnost, prisnost i oduševljenje našim prihvaćanjem stopila se s gostoljubivošću naših ljudi. Tog je ljeta oko 300 do 350 ljudi s područja Zagvozda i ostale Imotske krajine prisustvovalo svakoj predstavi, što je prve kazališne susrete Glumci u Zagvozdu učinilo početkom zagvoške kazališne priče. Slijedili su mnogi posjeti Zagrebu te susreti s redateljima, glumcima i ostalim glumačkim svitom. Isprva sam s malom nelagodom razgovarao s tim ljudima, ali ubrzo sam shvatio kako smo započeli nešto veliko, što će se nastaviti. Njihovo ohrabrenje i vjera u nastavak priče svima su nam dali elan da nesebično nastavimo organizirati svake sljedeće Kazališne susrete. Moja vraćanja u Zagvozd s tih zagrebačkih putovanja bila su dočekivana mnoštvom pitanja: “Što kažu? Kako im je bilo? Hoće li ponovno doći?”

I tako, ponajprije zahvaljujući Vedranu i njegovoj prevelikoj ljubavi prema Zagvozdu, zahvaljujući svim našim domaćinima i njihovim gostima te našoj obostranoj ljubavi, susreti su prerasli u već desetogodišnje druženje. Danas, kad se spomene Zagvozd, čak i oni koji nikada nisu bili ovdje, znaju: “Da, Glumci u Zagvozdu, Mlikota.

”Zbog toga smo ispunjeni ponosom što smo Zagvožđani jer se, zahvaljujući lijepoj kazališno -glazbenoj ljetnoj bajci, on pročuo diljem Lijepe Naše.

Proslavivši desetu obljetnicu Susreta završili smo jednu etapu rada u kojoj su  sudjelovali mnogi volonteri Zagvozda udruženi u Kulturnu udrugu Glumci u Zagvozdu.

Hvala dragome Bogu, i hvala Vedranu, Mileni, Vesni, »vaji, Poštaru, Ivanu, Marku, Mati, Biki, Δunći, Milomu, našim djevojkama i svima onima koji su na svoj način pomogli da Kazališni susreti žive i dožive desetu obljetnicu.

Hvala svim obiteljima koje su ugostile i udomile sve naše drage goste. Hvala mojoj supruzi i djeci koji su trpjeli moju odsutnost i sudjelovanje u svemu. Nadam se da će ovi susreti trajati koliko ovi ljudi budu to željeli, a ja znam da oni žele da traju, jer su oni srce i duša Zagvozda, Zabiokovlja, Imotske krajine i Lijepe Naše. Budimo i dalje uz naše Kazališne susrete jer su oni naš život.

Kontakt

Društvene mreže

Kontakt

Društvene mreže

POKROVITELJI

pokrovitelji

GENERALNI SPONZOR

generalni_sponzor

MEDIJSKI POKROVITELJI

SPONZORI

...
Mora da u Rastovcu ima prozor u gori. Kroz koji more gleda u Rastovac, kroz koji Rastovčani gledaju more. Špilja-školjka na koju se slušaju. Jer da se ne vide i ne čuju, zar bi u Rastovcu onako rasle i rađale masline? Zar bi toliko mora i ulja bilo u očima rastovačkih i zagvoških cura?
Vele da je rastovačko ulje melemno: živi tekući melem, i da se može livati u otvorene rane. Zadnji rastovački mlin čuva, kraj svojih nogu drži Gospa od zdravlja. Ulje svjetlilo pred Gospinom prilikom, na siniji, u zelju. Iz zdjele, zlatnozeleno, obasjavalo nad zdjelu nagnuta lica. Zlatnozelena uljna slika digla se nad Rastovac, nad Bijakovu, i upisala među zvijezde. A lica se prosula u zemlju, iz ruku ispale žlice. Bukove, iz Bijakove.
Zagvoške grčko-ilirske kacige bile nalivene rastovačkim uljem. U rastovačko ulje potopljena dva mača i tri koplja.
Branimir Bulić, veterinar sreza Imotskoga, 17. veljače 1928. piše don Frani Buliću, direktoru arheološkoga muzeja u Splitu: “Danas sam Vam poslao po šefu državne Bakt. stanice u splitu Gosp. dr. Škariću dvije kacige i dva štitića za ruke (ne znam iz kojega vijeka) koje je našao dne 5. ovog mjeseca. Stjepan Dedić Matin iz Zagvozda prekopavajući zemljište Gradac u Zagvozdu pod Biokovom niže stapina duba. Dedić je našao još i dva mača i tri koplja...”
Na istom Gradcu stećak, na stećku iskresana jabuka. Narod ga zove: Stećak-jabuka.
Nad srednjovjekovnim Zagvozdom, na Golubinčini, biljeg-Vukov greb, bogato ukrašen stećak-sljemenjak. Nigdje gušće mjesečine od one što se niza nj slijevala. Vuku, u greb.
Ime mu doletjelo iz staroga vijeka. Zagvozd prvi put spomenut 533. godine na crkvenom saboru u Solinu. Zvao se kao i sada, samo latinski: Montanense. U Zagvozdu se govorilo latinski, u Bijakovi, na stajama, kod koza - ilirski. Po dolasku Hrvata: u hiži i u gvozdu hrvatski, u crikvi staroslavenski. Zagvozd zauvijek ostao vjeran hrvatskome biskupu, onom što je visoko nad Split podigao brončani prst.
Hrvatski glagoljao, pisao glagoljicom. Zagvoški popi glagoljaši rabili svatri hrvatska pisma: glagoljicu, latinicu i ćirilicu.
U Zagvozdu prutale čuvene glagoljaške loze. Don Jozip Petrović Pipličić 1799. piše makarskom biskupu Blaškoviću: “...Nego ovo govorim: dvista godinah ima da od moje kuće nije redovnik pomanjka; i vazda su bili težaci isukarstova vinograda...”
Pipličina loza rasla pod Orljačom, u zavjetrini i pitomini, uzvijala se uz Orljaču, o kapelu svetoga Mihovila vješala grozde.
Po prostranom Zagvozdu loze, kostele, murve. Junački Tomičići, brojni Čaglji, plemeniti Bartulovići, mudri Krište. Alagići na Kičeru, na pećini. Pećina pretpovijesna nastamba. U njoj čele i Čelani. usred sela višestoljetna kostela. Pod njom hladuje i skladuje cijelo selo. Čelani kovači i pčelari. Mačeve kalili u tri bunara, što su i danas britki i bistri. Prekovali se u Suliće, Mušure, Stape. Bartulovići starohrvatski plemići. Bijakovski stočari. Andrija Bartulović bio zamjenik Martina Pavlovića Zažapca, zapovjednika sve zemlje između Cetine i Neretve. Strijeljaše ga Francuzi 1810. u Šibeniku, na poljani. Pomorac Frane Bartulović zavjetova se u oluji darovati zlatan lanac svojoj zagvoškoj Gospi. U Zagvozd donese prvu hrvatsku zastavu. U nju umotan ode na onaj svijet. U obitelji Tome Bartulovića čuva se njegova mornarska matrikula. Najstariji, najviši i najzeleniji Zagvožđanin: Stapin dub.
Kad je sva Imota, osim Vrdola, imala samo jednu, Stipanjsku u Gorici, Zagvozd imao tri crkve. Tri kamene arke vezane za tvrdu bijakovsku stinu: Veliku Gospu, Sveti Križ i Sve Svete. Svetri podignute, “ukrašene svim uresima, zvonima i raznim slikama, što je kupljeno za veliku svotu novaca,” u prvoj polovici sedamnaestog stoljeća, u nevjerojatno kratku vremenu od svega tridesetak godina.
Tko Zagvozdu dade tolike dukate: za zidanje, slike i zvona, mita i dozvole? Samo za jednu kaznu platiše 1.500 dukata! Ali zato makarski biskup Nikola Bijanković 1715. godine s ponosom piše u Rim: “Ovo je selo jedinstveno i neobično i po tome što jedino u Otomanskom Carstvu ima tri crkve.” Velika Gospa sagrađena je prije 1630. godine. Od žestaca kamena, u žestici drači. Po dozvolu Stipan Tomičić putovao u carigrad. Pred glavnim oltarom grob đakona Petra Milića, dvadesetogodišnjega mladića, koji pogibe na dobrinču, u borbi s Turcima. Za njegovu sasječenu mladost, svake godine pri kraju travnja, tri dana pred crkvom cvate perunika. U crkvi dva Rakina oltara. U zvoniku na preslicu dva zvona. Zvono zvano Sveti Ivan, izliveno 1720., najstarije u Imoti.
Turci s župske crkve u Zagvozdu 1686. godine “skinuli zvona i bacili u jedan ponor, gdje bi i sada morala biti.” Zvone u donjoj, vilinskoj Imoti. U Svetom Križu najstarija imotska slika, oltarna pala iz šesnaestoga stoljeća. Ne zna joj se slikar, zna njegov slikarski dar. Ukus rastovačkih kozara, lozara i maslinara i njihovih glagoljaških duhovnih pastira. Svi Sveti, najmanja i najmlađa zagvoška arka, sagrađena među stećcima, na prastarom svetom mistu, s kojega se najbolje vidi Bijakova, hrvatskom ćirilicom kazuje svoj početak:
Mi fra Pava Posilović iz
Glamoča biskup skradinski
posveti carkvu i otar ovi
na poštenie svih svetih
i posvetilišta postavi svetih
mučenikah kako e u otaru
upisano na 1644. sična na 20.
“Natpis sadržajem, pismom, jezikom, stilom i punim datiranjem jest najopširniji, najljepši i najznačajniji hrvatski natpis u Zabiokovlju, koji ima i šire kulturno i nacionalno značenje “- veli dr. fra Karlo Jurišić, pred kojim se natpis ispovjedio.
Crkvica Svih Svetih, u sjeni stoljetnih čempresa i vitkih zvonika nove zagvoške katedrale, ne gubi svoj sjaj. Sjaj stare svetinje i staroga srebra.
Kapela Svetoga Mihovila na Orljači obnovljena 1899. Gradili je Tomičići, Kurtovići, Piplice, Buljubašići. Bariša se Piplica zavjetovao na Orljaču na leđima iznijeti vas kamen. Kad se zameću gradonosni oblaci, Sveti Mihovil iz Krnja poteže mač: brani Dobrinče, Zagvozd, Grabovac, Medov Dolac.
Velikoga rata od Kandije (1645. - 1669.) razligala se brda i doline, ponajviše, dakako, tvrda Bijakova, od pivanja i popivanja zagvoških junaka. Pred njima bitke i pjesme začinjao Juras Veić, čiji se mač šćavon još čuva u Franjevačkom samostanu u Imotskomu. Uspomenu na Jurasa čuva zidina Jurasovina kod Dedića kućâ u Rastovcu. A uspomenu na fra Pavla Šilobadovića, kroničara istoga rata i prvog imotskog pisca, čuva brdo Šilobad iznad Kurtovićâ.
Senj je kameni, Zadar pleteni, Split pribili, Zagvozd vilinski. Vilinskim ga nazivlju i dva primorska pjesnika, Kačić u osamnaestom i Kaer u devetnaestom stoljeću. Tko je jednom s osamnaest, s devetnaest godina gledao zagvoške djevojke kako se kod Svih Svetih, o Svisvetim, kad zriju kostele, skupljaju pod kostelama, a zjenice im crnje i krupnije od kostela, taj za cio život zapamti zašto je Zagvozd nazvan vilinskim.
Pjesnik, povjesnik, etnolog, estet, don Petar Kaer jedanaest je godina bio svećenik u Imoti: od 1871. do 1876. u Krstaticama, od 1876. do 1882. u Zagvozdu. Među mnogima, tu ga posjeti pjesnik fra Ivan Despot: “Kroz razgovor stigosmo popodne u Zagvozd i odsjedosmo kod našega dičnoga Kaera. - Lijepo se taj čovo drži. U Zagvozdu naći gospodski uređenu kuću, u ljutoj nevolji naći gospodskih kanapeja, izmreškanijeh zavjesa, prostrtijeh sagova, zlatnih ogledala, pa krasnih veduta, pa što je štogod, velebogatu knjižnicu - to te veseli, to te preporađa.
Prima nas najsrdačnije. Objedujemo i pospavamo... Smrklo se i evo nas u rasvietljenoj dvorani. Hoće domaćin goste da zabavlja. - Vadi iz ormara breme išaranih karata. Kad evo iz druge iznosi flaut! Flaut u Zagvozdu! Flaut! Stao da cijuka Mazurka La rosa, pa drugu Una lagrima, pa treću, četvrtu i nije loše, vjeruj ti meni...” (Fra Ivan Despot: Put na Biokovo, 1879.)
Nisu u Zagvozdu samo zavijali vuci i rasla žestica drača. U drači, u veljači, cvala i mirisala ljubica. U devetnaestom stoljeću, o kalandori, među vučjim urlicima čula se flauta don Petra Kaera.
Post scriptum
Pisac ovih redova jednu je godinu svoga života (reklo bi se: najljepšu, dvadeset i prvu) bio Zagvoždjak, u Zagvozdu. Jesen i zimu uho prislanjao uz Bijakovu, slušao more. Proljeće i ljeto zaglédao se u plitvine i bunare i u djevojačke oči. Udisao kadulju i peruniku, pisao pjesme. Modra sjena velike sredozemne planine pala je u Zagvozdu u njegovu pjesmu i krv. Osjenila ga. Ruku prebacio preko planine, pa je kroz cio život i kroz sve svoje knjige prošao držeći se Bijakove. Napajajući se Zagvozdom. Čudotvornom vodom iz zagovoških bunara na kojima je mitska i poetska Asanaginica umivala lice i češljala kose, Asanaga pojio svoje junačke konje. Nad bunarima, ispod crkve Svih Svetih, stajala njegova kula. Ispod kule prošli svati imotskog kadije: odraz im zauvijek ostao u bunarskoj vodi.
Dok ti pišeš ovaj post scriptum svom desetogodišnjem tekstu, orijaški strojevi, bageri i buldožeri, ispod sridnje gore, od Bartulovića do Šuvarovih kuća i dalje, preko Milićâ i Radićâ, Župe i Rašćana, pišu post scriptum tisućugodišnjem Zagvozdu, vrdolu i Zabiokovlju. Blistavom autocestom spajaju Zagvozd i Zagreb. Preko Zagvozda hrvatsko srce i dušu, Zagreb i Dubrovnik. Zagvozd i Zagreb prvi put se sastadoše 1636. godine u izvješću što ga Svetoj Stolici posla makarski biskup Bartul Kačić. Kad biskup, greškom ili u vidovitu nadahnuću, Zagvozd nazva Zagrebom.
U naše dane, Zagreb i Zagvozd sastaju se svakoga srpnja i kolovoza, na kazališnoj smotri Glumci u Zagvozdu. Zagreb Zagvozdu i cijeloj Imoti pokaže i podari scensko bogatstvo glavnoga grada, Zagvozd Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj uzvrati bogatstvom srca i uma.
Za godinu-dvije-tri, dogodit će se još jedno čudo. Pred Zagvozdom će se otvoriti planina. Iz primorja u Zagvozd stoljećima izlazile primorke: smokve, masline, djevojke. Sad će izaći more. More u Zagvozd, Zagvozd k moru. Neće više preko Bijakove, nego kroz Bijakovu. Ispod Svetog Ilije, kroz tunel koji će nositi Ilijino ime. Na koji će Zagvozd progledati na more. Za jesenskih jugovina more izvoditi u Imotu. Postati uzmorskim mjestom.

Petar Gudelj

This will close in 0 seconds

...

Kako Zahvaliti Ljubi i Brani, dvojici braće?! Dva instrumenta, a jedan glas i jedna velika duša. Velika ko Imotsko polje. Dva prijatelja naša. Poljičani a Zagvožđani. Ajde ti to razumi! Ali mi razumimo. Bez njih bi sve bilo drugačije. I ne tako dobro.

Kako objasniti novinarima, gostima i svima koji to pitaju da se ulaznice ne naplaćuju, da na festivalu nema nikakvih nagrada, da mjesto koje nema ni hotela ni motela na spavanje primi više od stotinu ljudi u jednoj noći, kako objasniti da se cijela logistika festivala svih ovih deset godina radi volonterski…?

Kako objasniti najpoznatiju ribarsku noć u Dalmaciji, bez kapi mora u blizini?! Pripremljenu sa srcem, srcem velikim i dubokim kao bunar.

Kako objasniti da je Zagvozd jedino mjesto na svijetu koje je glumcima posvetilo trg!? TRG GLUMACA! Rođo moj! I to kakav trg! Velik, kameni, osvjetljen, a na njemu spomenik. Da staneš pa gledaš.

Kako objasniti pojavu i redovite dolaske splitskih i drugih trendsetera i ljudi koji vole biti viđeni na važnim mjestima, u Zagvozd?! Kako objasniti svrstavanje Zagvozda, već dugi niz godina, među najvažnije kulturne i turističke destinacije u Hrvatskoj?!

Kako zahvaliti mojima Anti, Nedi, Marku, Vanji, Mihaeli, Marini, Nikolini i Zorani na svemu?! Od prvoga dana pa do danas! Ponosim se njima!

I na kraju, kako objasniti ponos koji osjetimo kad pred prepunim trgom u Zagvozdu igraju i velike ansambl-predstave, i monodrame, i koncerti, i off programi: Klupko, i Hamlet u Mrduši Donjoj, i Zijah Sokolović, i Pređo, i Gregurević, i Nosi nas rijeka, i Zovko, i Nemoćnik u pameti, i Hamlet, i Romeo i Julija, i Skupština, i Boris Dvornik, i Ribarske svađe… pa onda Lado, i Tamburaški orkestar HRT-a, i Tedi Spalato, i Nostalgija i Stefanovski i Boško Petrović i Los Caballeros i Divas i Cesarice, i Zvonko Bogdan, i Nina Badrić, i –ani, i Sandra…?!

Možda ne treba, ni opisivati ni objašnjavati, ni zahvaljivati, jer to smo učinili puno puta svih ovih godina. Jednostavno treba te lijepe trenutke pohraniti u neki mali škafetin u nama, gdje se čuvaju uspomene. I s tim uspomenama bit ćemo bolji ljudi. Svatko od nas koji je imao priliku biti dijelom događanja u Zagvozdu posljednjih deset godina nosi u sebi te trenutke, lijepe i posebne.

Stjepan Radić davno je rekao: “Kad si učinio sve što si dobra za svoj narod učiniti mogao, ispunio si samo svoju dužnost, i ne traži za to nikakvu posebnu nagradu.” Svi s ponosom ispunjavamo tu dužnost!

Čovjeku je, kako kažu, malo potrebno da bude sretan. A siguran sam da smo mi unijeli malo sreće u živote ljudi koji hrle na programe u Zagvozd. Kazalište samo po sebi to radi, a još kada se dogodi među ovim ljudima i u ovoj atmosferi, ono oplemenjuje ljude i čini ih boljima.

Naš prijatelj Darko Ćurdo sigurno sa zadovoljstvom odozgo gleda na nas tijekom ljetnih mjeseci i, skicirajući ugljenom neki nebeski reflektor, krilo od anđela ili pehar dopola napunjen vinom, u ruci nekog veselog sveca sklonog umjetnicima, uz Tinove stihove viče: “Živjeli!”

O susretima je do sada objavljeno više od 2 500 novinskih članaka i stotinjak radio i TV priloga. Glumci u Zagvozdu uvršteni su među deset najboljih i najoriginalnijih projekata jugoistočne Europe. Zagvozd je postao sinonim pozitivne energije i dobrog druženja.

I na kraju hvala Zagvozdu koji mi je uvijek, i na životnom i na umjetničkom putu, bio vječna inspiracija i utočište, zbog čega nikada nisam zaboravio rečenicu pokojnoga Stipe Šuškalova: “Što god radio u životu, nikad nemoj zaboravit odakle si poša.”

Vedran Mlikota

This will close in 0 seconds